Nekad prije, ja nisam bila kršćanka. Nisam bila rođena kao kršćanka, niti sam bila odgajana da idem u crkvu. Promijenila sam se poslije i uvidjela da je kršćanstvo život kakvim želim živjeti. Dok sam bila ateistkinja, vjerovala sam jedino u ljude. Smatrala sam neke ljude boljima od drugih, neke lošijima. Kad sam postala kršćanka, počela sam vjerovati da su svi ljudi jednako vrijedni pred bogom. Nema vrijednijih i manje vrijednih ljudi. Svi smo jednako vrijedni. Jedino postoje dobra i loša djela, koje ljudi jedni drugima čine. Kada činimo loša djela drugima, to je zato jer se u sebi osjećamo bezvrijedno i loše, pa ne znamo drukčije. Ja više ne vjerujem u ljude. Znam da su svi ljudi jednako nesavršeni, loši i imaju ljudske mane. Ono dobro u njima je božansko, što ih približava dragom bogu. Ali toga je danas sve manje i manje i rijetko možemo vidjeti ono božansko u drugima, bilo ženskima ili muškima. Mnogo puta sam se šokirala, kada sam naišla na neke žene, koliko beskrupulozne i materijalistički orijentirane mogu biti. Nekako sam uvijek vjerovala, da bi žena trebala biti žena, osjećajna, nježnija duša, koja se još uvijek trudi biti dobra prema drugima, iako ne mora od toga nešto posebno imati.

Temelj kršćanstva je oprostiti bratu koji nas je povrijedio. Mnogi ljudi to svjesno i namjerno zaobilaze. Mnogi od nas su grešnici i na žalost povode se onim što je trenutno u modi. Tom su osobito skloni, vrlo mladi ljudi ( tinejdžeri) i djeca. Ali, ni drugi ljudi nisu imuni na trendove u društvu. Društvo je uvijek željelo biti "moderno", izvan i iznad nekih principa, koje je smatralo "zastarjelima". Društvo je uvijek željelo gušiti i slamati neke institucije, koje je smatralo staromodnima. Ali, da li su te institucije nužno loše, jer su stare, koliko je staro čovječanstvo? Neka tradicija ne postoji uzalud u društvu. Tradicija nas vraća našoj kulturi, a njegujući vlastitu kulturu se osjećamo uzvišenima, boljima i kulturnijima. Čovjek koji gubi vlastitu kulturu je ozbiljno osiromašen i osjeća se kao da ne pripada nikom i ničem, što može izazivati daljnje psihoze i neuroze, tako poznate u modernom dobu. Amerika , kao mlada civilizacija, bez svojih čvrstih uporišta i kulture, budući je stara tek 500-injak godina, je primjer gubitka identiteta, nemanja uporišta i neuroza modernog doba. Tome svjedoče i česti primjeri, nasilja, ubijanja, a većina Amerikanaca odlazi k psihijatru. Tradicija i kultura je ono što nam u svjesti održava identitet o nama samima, tko smo, kome pripadamo i koji su naši civilizacijski i kulturni dometi.