Političari ne daju mogućnost mladim ljudima ni za profesionalnije bavljenje sportom. Sve pada na individue poput Janice i Ivice, te Faka koji imaju volje uložiti svu svoju upornost i sredstva, te doći do vrhunske top forme u kojoj osvajaju medalje na najvećim natjecanjima. A tako i s mnogim drugim sportašima, još nerazvikanih sportova. To što je skijanje donedavno bilo u Hrvatskoj nerazvikan sport je uistinu čudno. Mnogi naši sportaši muku muče s novcima koji su im potrebni da bi putovali na razna natjecanja koja pomažu sportašu da bude u vrhunskoj top formi s kojom može pobjediti na najvećim natjecanjima. Koliko jedno takvo putovanje košta? Dajemo mjesečno iz svoje plaće na sve i svašta, a očito se za vrhunske sportaše ne nađe dovoljno novaca s kojima bi mogli pronositi naše hrvatsko ime po svijetu, kao nacije koja je dobra u sportu ( čime se volimo ponositi, kad ti sportaši osvajaju medalje na natjecanjima). Velika je sramota da u 21.om stoljeću Hrvatska nema nijednu pravu stazu za brzo klizanje. Imamo dvije staze koje svojim proporcijama ne zadovoljavaju svjetske standarde. Ako se netko poželi baviti atletikom, ima mogućnost upisati klub Mladost i tamo imamo jednu vanjsku stazu za trčanje. Unutrašnje dvorane za trčanje ni nema. U zimskim uvjetima bavljenje atletikom je uistinu otežano, budući je teško trčati kad se temperatura spusti na minus 5. Čovjek mora biti uistinu jak i izdržljiv da bi izdržao takve uvjete. 

Tko se nije pitao, za koliko bi njegova najbolja fotografija mogla biti prodana? Ovo su fotografije, koje su na aukcijama postigle najviše, nevjerojatno vrtoglave cijene.

1. Andreas Gursky's "99 Cent II Diptych" Prva fotografija koja je prodana za više od 3 milijuna dolara "Andreas Gurky's 99 centa II, diptih" dosegla je cijenu od $3,340,456 na aukciji aukcijske kuće Sotheby, u Londonu u veljači 2007. Ovo je bio treći put, da se neka fotografija prodala za više od 2 milijuna dolara. Drugi primjerak iste slike se prodao u svibnju 2006. za 2,25 milijuna dolara, a treći je dosegao cijenu od 2.48 milijuna dolara 6 mjeseci kasnije.

Zvala se Adrien i imala je najdublje i najtužnije oči koje je moćni Eol ikada vidio. Bile su boje njegove slobode, plave kao vedro nebo. Željela je samo dodir nježnosti. Iskrenu ljubav. Pripadnost nekome. Željela je vidjeti more, cvijeće, ptice, zvijezde ali nije mogla jer bila je slijepa. Željela je trčati i plesati. I grudati se zimi ali nije mogla jer neko zlo vrijeme i zli ljudi oduzeli su joj noge. Te je jeseni stari Eol, a on je zaista star, kao vrijeme samo, stigao sa sjevera gurajući svojim rukama toplinu u neke nepoznate krajeve. Dug je put od sjevera svijeta i vjetar se umorio. Utišao je dah u jednoj malenoj zemlji koja mu se svidjela zbog različitosto koje je krila. Znao je da je prije nekoliko godina krvarila i da još vida rane ali želio se odmoriti baš u njoj i gledati čiste planine i more. Baš kad se umirio u krošnji kestena ugledao je plave oči djevojčice i njene ruke mirno položene na koljena. Sjedila je pred zgradom u kojoj su živjela djeca. Eol je z ao da ljudi ponekad odbace stvari zbog nesavršenosti. Da ponekad neki čudni ljudi odbace djecu. Nije znao razlog zašto. U toj zgradi živjela su odbačena djeca. On je volio djecu jer ih je smatrao jedinim iskrenim dobrom kod ljudi. No, nikada nije vidio toliko tuge kod djeteta kao kod Adrien. Prišao joj je u tijelu Lahora i nježno je pomilovao po kosi.